Frano Šimunović. 1936. Ulje na platnu.

Šimunović, Frano, hrvatski slikar (Dicmo kraj Sinja, 10. X. 1908 – Zagreb, 28. III. 1995). Sin književnika D. Šimunovića. Završio 1934. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (Lj. Babić, J. Kljaković). Član JAZU (danas HAZU) od 1963. Boravio godinu dana u Madridu, gdje je u muzeju Prado kopirao djela D. Velázqueza i F. Goye te crtao po madridskim predgrađima ekspresivne, često groteskne figuralne kompozicije i krajolike. U razdoblju 1935–41. slikao krajolike iz Dalmacije intenzivnijih boja s vidljivim utjecajem V. van Gogha (Čempres,1936; Maslinik, 1940; Ružičasti pejzaž, 1941). Za II. svjetskog rata izrađivao uglavnom crteže s temama zbjegova i logora (mapa crteža Žene u logoru, 1942), ali i slike nadahnute Goyinim djelima (Cirkus, 1944). Nakon rata bilježio krajolike iz Dalmatinske zagore, uglavnom ograde, gomile, međe i krpice obradive zemlje (Vrlička gradina, 1952), što će ostati njegova glavna slikarska preokupacija. U analizi surovoga krajolika Zagore paleta se smirila u zagasite tonske odnose (crno, smeđe, zeleno), a pojedine su površine omeđene bijelim linijama koje dinamiziraju plohu i slici daju uvijek drugačiji ritam (Dôci, 1954; Kameni brijeg, 1956). Od 1960-ih sažimanjem geometrijskih elemenata i daljnjom redukcijom boja i tonskih odnosa približio se apstrakciji (Stare međe, 1962; Nestajanje, 1971; Stara priviđenja, 1973; Sjene kamenjara, 1977). Zgušnjavanje izraza i rasplinjavanje motiva u svjetlosti glavne su odrednice djela iz potonjega razdoblja (Davni tragovi, 1985; Ruševine, 1988). Izraziti je primjer slikara dosljedne stilske sinteze koji je izrastajući iz zavičaja suvremenim likovnim jezikom ostvario univerzalnu simboliku iznimne sugestivne snage. Ilustrirao Grimmove Bajke (1958) i pripovijetke D. Šimunovića Duga i Alkar (1959). Dio svojih slika i kipove supruge K. Kantoci darovao je Mostarskoj biskupiji (1992) i Modernoj galeriji (danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti) u Zagrebu (1994). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1972).