Miroslav Kraljević. 1912. Tuš.

Description

Kraljević, Miroslav, hrvatski slikar i grafičar (Gospić, 14. XII. 1885 – Zagreb, 16. IV. 1913). Podrijetlom iz plemenitaške slavonske obitelji. Nakon školovanja u domovini započeo studij prava u Beču, ali ga je prekinuo 1904. i posvetio se slikarstvu. Studirao je na münchenskoj Akademiji 1907–10 (Hugo Habermann) zajedno s J. Račićem, O. Hermanom i V. Becićem. Tu malenu skupinu, zbog sličnih stajališta prema akademizmu, orijentaciji prema impresionizmu i određenih sličnosti u radu, profesori i studenti nazvali su hrvatska škola (u hrvatskoj stručnoj literaturi münchenski krug). Završivši studij u Münchenu 1910., otišao je u Požegu, gdje je intenzivno slikao do rujna 1911., kada je otišao u Pariz. Upisao se na Académie de la Grande Chaumière, no ubrzo ju je napustio. Tijekom razmjerno kratka boravka u Parizu (1911–12) prihvatio je, kao aktivan sudionik, dostignuća glavnih smjerova suvremene likovne avangarde, i dosegnuo punu stvaralačku zrelost.

Isprva je radio u duhu impresionizma (Tetka Lujka u hodniku, 1907–08), potom je zamjetljiv realistički pristup i tonsko građenje volumena (Autoportret s prijateljem Olszewskim i Mrtva priroda, 1909). U daljnjem stvaranju vrlo slobodan, širok i pastozan potez kista udaljuje ga od tonskoga stupnjevanja, a približava tonskomu kontrastiranju (Na paši, 1909; Bik, 1910; Konji u staji, 1910). Tijekom kratkoga likovnog djelovanja Kraljević se kretao unutar tih dvaju polova slikarskoga predočivanja, bez obzira na to je li bio bliži realističkim ili ekspresionističkim oblicima. Tragajući za vlastitim likovnim izrazom, podlijegao je različitim formalnim utjecajima, a snagom iznimne darovitosti davao im je osobni pečat. Autoportret s psom (1910) sadrži dijelom Manetove poduke i utjecaje impresionizma općenito, ali se oslanja i na neposredne domaće prethodnike (Bukovčevi portreti), no ponajprije pokazuje njegov senzibilitet i rafinirano tretiranje motiva. Slična obilježja imaju djela koja su nastala u dvije iduće godine; u nekima od njih zamjetan je impresionistički plenerizam (Parc du Luxembourg, 1911. i 1912; Čovjek u vrtu, 1912), a u nekima prevladavaju secesijske krivulje i arabeske (Muški akt, 1911; Eva, 1911) koje ga vode put ekspresionizma, do plošnosti, preuveličanih i izobličenih oblika te lica maski (Ženski akt, 1911; Autoportret, 1912; U gostionici – Vive la joie, 1912; Žene u prirodi, 1912; Golgota,1912). U tim je djelima vidljiv izrazit smisao za grotesku, što je došlo do izražaja i u nizu crteža, bakropisa i sitne plastike (terakote) iz 1912. Istodobno s ekspresionističkim htijenjima javili su se već i prije ponegdje primjetni pokušaji razradbe konstrukcije slike, koji su ga približili cézannizmu (Voće, 1912; Portret strica Lace, 1912).

Kraljevićev je opus prvi put cjelovito prikazan 1913. u Salonu Ulrich nedugo nakon njegove prerane smrti; stekao je mnogobrojne sljedbenike, pa je za jedne Kraljević bio ishodište konstruktivizma i kubizma, a za druge polazište za ekspresionistička istraživanja.